Beograd ima poseban talenat da posle svake kiše izgleda kao da je iznenađen vodom.
Kiša padne nekoliko sati, ništa spektakularno, ništa što meteorologija već nije najavila. A onda grad reaguje kao da je upravo otkriven novi prirodni fenomen.
Ulice se pretvaraju u improvizovane reke. Trotoari nestaju pod barama dubokim taman toliko da unište obuću, ali nedovoljno dubokim da ih neko nazove poplavom. Šahtovi, koji veći deo godine miruju, tada postaju fontane bez kulturnog programa.
Vozači usporavaju ne zato što poštuju propise, nego zato što pokušavaju da procene da li je ispred njih bara ili novi infrastrukturni projekat.
Pešaci razvijaju veštine koje nijedan urbanista nije planirao. Skok udalj, balansiranje po ivičnjacima, procena dubine vode pogledom. Posle svake veće kiše Beograd proizvede više akrobata nego sportski savez.
Drveće se umije, vazduh postane čistiji, grad na trenutak deluje lepše. Tada nastupa onaj kratki period optimizma. Sve izgleda sveže, oprano, gotovo evropski.
Onda se voda povuče.
Ispod nje ostanu iste pukotine, iste zakrpe, isti trotoari koji već godinama čekaju svoju budućnost. Kiša nije promenila grad. Samo ga je na kratko pokazala bez šminke.
Ironija je što Beograd najviše liči na sebe upravo posle kiše. Kada voda ispuni svaku neravninu, svaku rupu i svako obećanje koje nije stiglo do realizacije.
Kiša zato nije problem.
Ona je inspekcija.
Dođe, pregleda grad i ode.
A zapisnik ostavi građanima.
Aleksandar od Beograda
